U vječnosti je kraj
Bujice samoće, očaja i tuge pred moja vrata navališe ove noći. Dok vjetrovi raspiruju sjećanja bolna tješim se: Sve će to s jutrom proći. A sigurna luka gdje je? Uploviti u nju da li ću ikada moći? Oluje palog anđela opkoliše mene, o da li će to ikada proći? Valovi silni nasukati me žele na obale strasti, nevjere i moći, u ponore bijede, lutanja i patnje. Zar mi je doista tuda proći? Nadati se nije večeras svjetlu što iz tmine trebalo bi doći. Pustit ću sidro na pučinu grijeha. Možda će tada sve ovo proći. Lanena jedra spustit će umorna duša i na počinak ona će poći. Nemani nek bjesne nada mnom i večeras, tek sa smrću sve će ovo proći. Ožujak 2008.