Život u divljini
Kao i svako ljeto, nakon završetka školske godine, koju smo svi s više ili manje uspjeha završili, počeli bi naše avanture po Gredi. To je bilo naše "utočište" od starih ljudi u selu koji nam nikad nisu dozvoljavali da se igramo oko njihovih kuća. Tih 80-tih godina u modi su bili filmovi o Tarzanu, Indiana Jones-u kao i kaubojski filmovi sa glavnim glumcima John Wein-u idr.
Tako smo i mi boraveći po «gredama» uživljavali se u uloge nekog od svojih omiljenih glumaca, pa bi usput odigrali taj film u svojoj režiji. Kao što većina nas zna, da Greda obiluje liskom (lijeska-drvo na kom rastu lješnjaci – po domaći lišnjaci), pošto su njene mladice relativno ravne i savitljive, mi smo od nje pravili lukove i strijele. One malo starije, deblje i ravne bi savili i onda bi na oba kraja savijenog štapa svezali neku tvrđu pređu ili kako bi mi rekli kanapom (špagom). A od mladih i tankih mladica bi pravili strijele, na širem kraju bi ih rascjepili i ubacili mali ekser (čavao) ili žicu od telefona. A onda bi taj rascjepljeni vrh omotali tanjom žicom kako bi drvo steglo ekser, ali i da bi strijela zbog težine padala na taj kraj.
Kad bi se dovoljno naoružali, obično bi se podijeli u dvije skupine i počeli bi sa našim igrama kauboja i indijanaca ili već što je bilo taj dana na programu.
Tako smo jedne prilike spremajući se da krenemo u Gredu odlučili da usput ukrademo kod Krišta nečiju kokoš, koju ćemo ispeć u logoru. U to vrijeme kao vođa se postavio Vine Snajkin (Mijin). On je bio vrlo neustrašljiv, nije znao za strah ili ga mi nismo vidili kod njega, pošto smo svi bili mlađi od njega. Ali malo tko i dan-danas bi se usudio uhvatit guštera ili zelembaća i pustit ga sebi na leđa. Isto tako se znao igrat i sa poskokom, ali i strašit nas mlađe, pružajući ih prema nama.
Kad smo ukrali kokoš i stigli u Gredu, Vine je zapovjedio Aci i Bebiju da očiste kokoš i nalože vatru, te da je polako peku dok mi ostali završimo sa pravljenjem strijela. Tražeći lijepe mladice, koje su ravne i tanke, mi smo proveli sigurno 2-3 sata, kad je Vine, napokon, odlučio da se vratimo u logor i da je vrijeme da idemo jest. Dok smo se kretali kroz Stankovu i Mirkičinu gredu, kroz jasike je dopirao lijep miris pečene kokoši, što smo se više približavali sve nas je više opijao miris. Kad smo se približili proplanku gdje je bio logor, svi smo potrčali jer nismo mogli dočekat kad ćemo počet sa jelom. Dok smo mi tako trčali vidjeli smo Acu i Bebija kako sa zadovoljstvom sjede i dive se pečenoj kokoši, te gledaju u Vinu da ih on pohvali za dobro spremljen obrok. Svi smo se poredali u krug po nekoj hijerarhiji i čekali da Vine donese kokoš između nas i podjeli je svima. Ali Vine je odugovlačio ili se to nama činilo zbog gladi, kad je napokon donio svima je potekla pjena na usta, Vine je uzeo nož i počeo sijeći kokoš na pola, odjednom oni bliži su skočili i potrčali dalje od kokoši. čak je i Vine prestao sa rezanjem i samo otišao dalje psujući. I mi ostali smo skočili i krenuli za ostalima, neznajući u čemu je razlog, ali smo instiktivno krenuli. Jer su nas često znali natjerati kamenjem Stanko i Mirkica bez ikakvog upozorenja. Pa smo tako čim bi jedan počeo da bježi, bježali i svi ostali.
Kad smo napokon došli do onih koji su pobjegli prvi, pitali smo: Ko je ovaj put «došao»? Oni su samo blijedo gledali u nas, ništa ne govoreć. Dok nam napokon netko nije uspio izustit: «Nisu izvadili criva iz kokoši»!