Nakon šok terapije kod našeg Ace, vrijeme je bilo da se ide
dalje do kuće kume Luce. Kao uvertira u čestitke, Mićo pušta Nidžu da ide prvi
i da ljubi njegovu Draganu. Tako i bi, a Mićo ga spremno napade, kako ga nije
sramota, bar da on nevidi. Nidžo se odmah stane pravdat:»Jebo ja majku svoju
ako si ti normalan. Pa i ti si moju Maru ljubio, a ja ništa nisam reko». Ali Mićo se nije dao smesti u hvatanju
Nidže kako ljubi njegovu ženu. Da bi atmosfera bila još ugodija mi smo to sve
popratili gromoglasnim smijehom i rakijom koja je sad tekla u potocima, jer naš
Aco je pomalo gubio konce iz ruku. Nakon predstave kod kume Luce idemo do kuće
Stipe Džekušina. Tu je Aco odmah prišao Džekuši da joj pripovidi kao je njen
Draško neureda, za razliku od njega, koji je solidan dečko. (Prije je bila na
redu kuća pok. Stipe i Delfe, međutim kako su oboje umrli, a nisu imali sinova,
kuća je prazna. Tu kuću pamtim po lješnjacima koje je Stipe svake godine brao,
lažno je reć u vrićama). Krećemo dalje prema kući Bože Tomina (Kosušina). Nakon
par ugodno izmjenjenih riječi između Ace i Marije _Božine žene, krećemo dalje
prema kući pok. Mije (Mišura) i pok.Luce (oni su inače punac i punica od Milana
slikara, doselili su se kod nas u kuću pok. Marka. Kako ni oni nemaju muške
djece i ta kuća je ove godine prazna). Stoga na red dolazi kuća pok. Ljube
Džekin, našeg Mate. Tu sad prvi ulazi Bebi da proljudika malo sa tetom Ljubom,
u toj priči i mi ostali sjedamo, jer je vrijeme za stanku uz kavu. To naš Aco
mudro koristi pa podiže količinu popijenih čašica rakije. Nakon popijene kave i
pozdravljanja od domaćina, krećemo prema kući Zdravka – Šolića. Izlaskom iz
tople Ljubine kuće, na hladan zrak, vidjelo se na svima nama, da je Acina
terapija počela djelovat, tako da se cijela kolona razvukla između obje kuće,
nekih 50-tak metara. Tako da je tribalo 10 minuta da svi uđemo u njihovu kuću.
Tu smo livali svak sebi piće, nismo mogli dočekat Aco i Bebija, pa su pojedini
uzeli i čašicu više. Rastajemo se od Ankice – Zdravkove žene, koja je samo klimala
glavom i glasno se smijala, što na naše doskočice što na izgled. Krećemo dalje
prema kući pok. Marka, odnosno njegovih sinova Jadranka (Jakec) i Vine. Ponovo
je kolona bila podugačka sad nam je protivnik uz hladnoću i snijeg bio i uspon
do njihove kuće. Nije to neki usput u normalnim okolnostima, ali u tim
trenucima činio nam se kao Mont Everest. Pa smo pokušavali pomoć jedan drugom
podupirući se. Mada gledajuć sa strane nije se znalo ko kome pomaže. Nakon
uspješnog podhvata i dolaskom u kuću, svaki je jedva dočekao da sjedne, ali
nakon malog predaha svi su zdušno prihvatili čašice sa rakijom i nazdravili
ukućanima. Sljedeće kuće su od Mirana i Cvitka Džekina. Tu je počeo raspad
kolone, dok su jedni ulazili kod Mirana drugi su već krenuli kod Cvitka. A
pojedinci su ostali još kod Vine. Stoga su ovi prvi morali popit još koju dok
su sačekali ostale, a mi smo morali popit kao i oni da nam nebi prigovorili da
smo manje popili. Nakon ponovnog okupljanja, krećemo u dugu šetnju do pok.
Mirkice Kriština. Preko strane i pozida (starih zidanih zidova od
kamena-suhozid). Taj put je bio još naporniji, kao da smo na maratonu od 10 km
sa preprekama. Nakon uspješnog završetka zadatka, ulazimo u kuću gdje nas
dočekivaju Ruška i njeni sinovi Drago i Željko (njih dvojica su slijepi od
rođenja. Drago je ipak to pokušavao prevazić svojom upornošću, slušao je stalno
glazbu, skupljao albume, pratio sport i svakodnevne vijesti i događanja). Tu
smo se svi nagurali u dnevni boravak i bez riječi čekali da nam Drago započne
bećarac. Bez obzira koliko smo popili, uživali smo u tome što smo im došli bar
malo unijeti veselja. A Drago nam je zauzvrat stalno pjevao i započinjao sa
pjesmama. Rastajemo se od njih sa
pjesmom i idemo do kuće pok. Slavka Duvnjaka (on je došao iz Šujice na ženistvo). Tu su se uvijek dešavale razmirice između
našeg Alojzija (sin Slavka i Cvite), te Ace, oko toga ko je jači, ko može više
popit, ko je više para potrošio na žene, a mi ostali smo samo mogli pratit taj
šou, odnosno koliko je svaki imao još pameti u glavi. Nakon njihove predstave,
koja je uvijek izgledala kao da je Ale izbacio Acu iz kuće, nastavljamo put
prema kući Bojke Džeke. Onako u koloni kako je ko uspio doći ulazimo u kuću.
Draška – žena Bojkina, poučena prijašnjim godinama, sprema kavu, lavore i prostirače po cijeloj kući. Pitate se zašto?
A odgovor je što su pojedinci od prekomjernog pića morali povraćat. Tako da ni
sada nije bilo izuzetaka, nažalost Draške koja je to slabo podnosila, pa nakon
Božića po mjesec dana nije mogla sebi doći. Nakon svog tog nereda kod Džekića,
idemo prema kući Frane Jokanova. Njegova žena Luca nas takođe spremno dočekiva,
slično kao i Draška, ali na njenu sreću stignemo u manjim kolonama, jer su
pojedinci ostali još kod Bojkana, a neki još traže put od Alojzija. Tako da
svih godina uvijek se isto ponavlja, od njihove kuće pa do zadnji kuća, raspad
je grupe i čestitari završavaju u manjim grupicama, što se ponekad odvuče do 10
sati navečer. Nakon Franine kuće slijede: Jele Krištine (pok.Jure), Osimova
(Drage Ivićova), Jake Škrapušina, Joska Džekušina, Klausova (Stipe Jokanova). Bitno je spomeniti da se kod Klausa nastavlja ona zgoda sa početka, kad se bilo
kod Nidže. Samo sa tom razlikom, što je sad Mićo predlagao Nidži da ostane kod
Ljerke, a da Klaus ide kod njega. Pošto su u Nikole muška djeca, a u Klausa
ženska. Nakon Klausove kuće još su preostale: Mije Snajkina (Marijanova) i
Manetova (Mladana - Mirke Marijanova). Ko stigne završit kod njih taj je mogao
biti ponosan na sebe i narednih nekoliko dana uživat zezajući one što su se
napili. Svi smo manje-više živili za taj dan, tako da nijedan od nas nikom nije zamjerao zezanje na svoj račun ili eventualno za neku malo zloću. Od svega je najbitnije bilo da se nijedna kuća «nepreskoči», jer to se
smatralo sramotom.
Stoga na kraju ove priče želim svima Vama, sretne božićne blagdane, provedite ih u zdravlju i veselju. Sretan Vam Božić! Na dobro Vam došlo porođenje Isusovo!!!
Predhodni tekst >>>
< « | » > |
---|