Prije više od šest desetljeća, na 15. svibnja 1945. godine, kod austrijskog mjesta Bleiburga, Hrvatska vojska i civili bili su prisiljeni predati se britanskim snagama koje su ih, potom, izručile postrojbama Jugoslavenske armije, odnosno novoj vlasti komunističke Demokratske Republike Jugoslavije. Tada se dogodio ratni zločin i zločin protiv čovječnosti kojega su počinile vlasti nove države. Započeo je 17. svibnja, a nastavio se i nekoliko narednih mjeseci. Postrojbe Jugoslavenske armije, pripadnici sigurnosne jugoslavenske službe Odjela za zaštitu naroda (OZN-a) i komunistički aktivisti, protivno Konvencijama o pravima ratnih zarobljenika, ranjenika i bolesnika, masovnim i najokrutnijim zločinima na području Austrije i diljem bivše Jugoslavije na najzvjerskiji način poubijali su većinu zarobljenika. Tako je malo pitomo mjesto Bleiburg postalo simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici. Većina je zarobljenika, bez ikakvih sudskih postupaka, poubijana u kolonama smrti diljem Jugoslavije, od Slovenije do Makedonije. Te kolone smrti su u iseljeničkoj hrvatskoj literaturi nazvane Križni put i označavaju stradanje pripadnika snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji. Masovno stradanje trajalo je od svibnja do kolovoza 1945. Opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945., ali je ubijanja (iako u manjem obujmu) bilo i kasnije.
Rijetki koji su preživjeli o tome nisu smjeli pričati ili su prvom zgodom prebjegli na zapad i o tome svjedočili. Naši jadni ljudi, roditelji nestalih, do smrti su se nadali da su im sinovi živi i da će se jednog dana javiti. Zbog toga nikada nisu ni misu htjeli platiti za mrtve. U selu se pričalo da su do 1950. dolazila neka pisma, ali su ih nove vlasti uz pomoć svojih sluga u selima (i danas se priča koji su to bili, ali zbog neprovjerenosti neću o tome pisati) zaustavljali, otvarali i nisu dali da dođu na odredište. Isto se po selu pričalo da su se prvim gastarbajterima u Njemačkoj znali obratiti nepoznati ljudi koji bi ih pitali nešto o selu, ljudima i sl. A kada bi ih priupitali nešto o njima ovi bi otišli i više se ne bi vraćali. Zbog toga su mislili da su to oni naši nestali koji su preživjeli, ali se zbog straha za svoj život i život svojih obitelji u domovini nisu htjeli javiti i pokazati da su živi.
Do danas, više od 60 godina nakon tih događaja i više od 20 godina nakon rušenja komunizma, još ne postoje egzaktna istraživanja o broju žrtava ovih događaja, ali mi Zagorčanci skoro sa sigurnošću možemo znati koji su naši nastradali u tim zbivanjima. To su svi oni za koje se i sada umjesto „poginuo u ratu“ kaže „nestao poslim rata na Blaiburgu ili Križnom putu“ i oni koji su poubijani bez suđenja na livanjskom području do kolovoza 1945., a to su:
„Nestali“:
Ubijeni bez suda:
< « | » > |
---|