Ti si ovdje : Home // Priče // Priče Drage Mihaljevića // Narodna virovanja

Narodna virovanja

IspisE-mail Autor Drago Mihaljević Subota, 06 Travanj 2013 20:39

Narodna virovanja prenošena su s kolina na kolino, a neka su se, među starijim svitom, održala do današnji dana. Prvi je o tome piso naš suseljanin Ivan Lozančić, a priče su objavljene u  knjizi „Plodovi najslađi“ koju je tisko 1938. godine Rudolf Herceg u ime Kluba ABC, Seljačke sloge i Napretka u Zagrebu. Rič je o izboru pismeni radova rvacki seljaka samouka (ljudi koji nikada nisu išli u školu, ali ipak su se svojim zalaganjem uspili opismeniti). To je virovatno prva takva knjiga ne samo u Rvata nego na svitu. U njoj pišu seljaci pa tako i dvojica naši suseljana. Osima Ivana još i Ilija Mihaljević koji je napiso pismu „Po svim selima da se čita bolje!“

 

vila_01Nagađanje o vilama, višticam i vukodlaku.

Naši djedovi i oci pričali su nam upravo nešto strašno. Kad bi njihove priče o utvoram slušali, dok smo bili mali, ko da bi nas nešto od straha mučilo. Te bi se priče obično večerom na sijelu pričale. Tu se priča, kakva je vila: da je svaka ženskog spola, svaka mlada, u bijelu odijelu; da ima kose žute odgojite, noge sa magarećijim stopalom; da se plode bez svog spola, nego da odnesu momka mlada, naočita i krepka, da ga nose u najdublje jame, bezdanke i da se s njim oplode (zatrude), i tako da se množe. A zarobljenik, koga one uhite, teško da ji se riješi, jer da ga nose po čitavom svijetu.

Stari u istinu tvrde, da ima vila. Tako neki naš starina Ivan Mihaljević i danas priča i tvrdi, vilu je vidijo, da sjedi na hridini i da kose sa češljem gladi jutrom rano.

To bi moglo biti, da iz komšiluka djevojka rano pustila ovce na pašu. Tako je običaj, da djevojka rano pusti stado, dok pastir dođe. Ivanu je se pričinilo: čim je djevojku vidio, uztvrdi, da je vila. Dalje nije razgledo, jer je strah doći blizu i razjasnit istinu.

Sva je sreća, da danas podmladak do vile ne drži: čita dobre knjige i stiče znanje.

Vrlo dobro znamo, da se i vila ubraja u dvanajest prađedovskih bogova, u koje su naši prađedovi vjerovali. Vila – grb narodnog junaštva.

Kako se danas vila ne vidi, tako se nije ni u prastara vremena vidila. A ipak su naši prađedovi u nju vjerovali sve do vremena, dok nisu primili drugu vjeru – vjeru kršćansku po braći sv. Ćirilu i Metodu.

vukodlak_01O vukodlaku

Priča se, da je vukodlak zla utvara ili zaho duh; kako i danas zakonoše tvrde onim ljudima, koji se u noći od nekog predmeta uplaše.

Navest ću nekoliko događaji, od šta ljudi imadu strah i tko jim potvrđuje, da prikaza u istinu postoji.

Seljak Anto Ivković iz Zagoričana kraj Livna bio čovjek u najvećoj muževnoj dobi. Jedne jeseni njemu se dogodilo za njega užasno. Bijo je drvar. – U ovom je kraju drvar, koji čovjek iđe u goru sa samarnim konjima; u gori nasiče drva, natovari na konja pak goni kući. Kad se kući dođe, konji se vode na herarni pašnjak, da pasu travu noći, a jutrom se rano dovedu kući.

Tako i Anto jedno jutro prije zore podhrani, pa uz brdo po konje. Iđući uz brdo i držeći u ruci čislo (krunicu) moli. A mjesec mu grije obratno sa zapada. Iđući  uz brdo naprijed baci pogled i opazi čovjeka, na glavi da nosi kotač. Pomisli na komšiju Barišu, znajući da je jučer polomijo kola vukuć sijeno. Što više privaljivo brdo i primica se ravnijem položaju, to mu se čovjek činijo sve veći i veći, doka nije sastavijo sa zrakom visinu. Pomisli na utvaru; „Ajme vukodlak! Kapa mu brdu raste!“ Od straha vas problijedi. U strahu nabasa na konje. Od njegova nenadanog dolaska uplašiše se i konji i otisnu u bijeg prema kući. Anto pomisli, da su se i konji uplašili od vukodlaka. Tako bez duše na vrat na nos kući. Taj dan u nesvijesti primetnu. Leže na postelju i bolovo sedam tjedni. Od bolesti je sa njega koža opadala. Svećenik ga je opremijo sa svetim sakramentim. Anto je svećeniku pričaho, kako mu je se dogodilo i kako ga zabolilo. Svećenik mu je uztvrdio i iztumačijo, da ga je sreho zaho duh i da su ga umrle duše sačuvale, da ga ne odnese zaho duh.

Bolje bi bilo, da mu je istinu rekaho i dokazo mu: Kad si išavo uz brdo, mjesec je tebi počijo u legja; misto komšije Bariše – tvoja sjena; misto kotača tvoj zamotač oko glave; kad si izišaho uz brdo na ravniji položaj, mora da je sjena veća; a od nenadanog njegova dolaska da su se konji poplašili. Da mu je istinu rekaho, danas bi čovjek hrabriji i slobodniji bijo.

U našim krajevima zapadne Bosne mnogo se radi seljački poslova – jutrom rano i večerom kasno. O noćnim utvaram ne treba sanjat; toga nejma. A dobro bi bilo pred djecom o utvaram i ne pričat: bila bi djeca zdravija i slobodnija, jer od djeteta postaje čovjek.

Drugi slučaj sa vukodlakom:

Bilo je to pred četrdeset godina u sred ljetne vrućine. Između sela Potočana i grada Livna leži zemljište zvano Begovača. Na Begovači imadu Mašati staro patarensko groblje, pak tko bi god tudan prolazijo u Livno ili iz Livna u noći, vidijo bi u foši na Begovači kraj ceste nešto crno, okruglo kao koš, đe prelazi preko ceste sad tamo sad ovamo. Taj se slučaj razčuho po cijeloj okolici. Nitko nije smijo u noći tuda prolazit.

Jednog pazarnog dana zapije se u Livnu starina Nikola Lozančić iz sela Potočana. Bijaše razglašeni junačina i slobodnjak. Tada je smijo zaći u tučnjavu sa petoricom ljudi. I pošaho je Nikola iz Livna pijan u sred polu noći. Kad je bio na Begovači, spazi u foši nešto crno. Nikola se k njemu primakne, razgleda, i vidi, da je crn ovan. Pase travu. Nikola pijan reče:

Bijo ti utvara ili ovan, što se od tebe svijet plaši, ja te gonim svojoj kući!

Dogura ga do svoje kuće, zatvori u avliju i ode spavat. U jutrom rano oko pet sati Nikola se probudi pak dozivlje ženu:

Tomica, ima li šta u našoj avliji?

Ona reča:

Ima jedan crn vrtoglav ovan.

Dobro – reče Nikola. Odmah zakolju ovna, meso pojede s djecom. Kasnije u komšije uztvrdile, da je ovan Jagodića. Vrtoglav je, u mozgu bolestan pak po danu za žege sklonijo bi se u trnje, a u noći bi izišaho past travu. Eto koliko vrijedi, da je se i taj slučaj razjasnio, a da utvare ne ima.

vjestica_01Vištica (Mora)

Ljudi stari pričaju: da žena nerotkinja može bit vištica (mora), da u noći njezin duh luta po svijetu i da čovjeka grišnika doji; da njezino tijelo nepomično u krevetu leži i da se one sve u pokrajini među sobno poznaju; da se na poklade u oči Pepelnice sastaju u planini Bijakovi, da tamo vijećaju o svom daljnem radu.

Na to ću ja pisac da odgovorim. Kad je čovjek preopterećen napornim radom jako preko dana, osusta pa kad tako umoran zaspe u krevetu, kao da je udisaho opijuma u se, stane mu krv kolat i tako velik pritisak zadesi tijelo – reko bi da je se kuća na čovjeka natovarila. Pod tim teretom čovjek se i razbudi, hoće da zove pomoć bilo koga, ali ni glasa ne može dat; a dihanje mu je teško i bolno. Ako bi se tko kod njega dogodijo pa da ga se samo dotakne i malo rastrese, krv mu počne kolat, čovjek se razabere, ali tako umoran, kao da je najteretniji posaho radijo. O toj bolesti pripisuju ljudi stari, da ga pritisne vištica. Govore, da se može vidit. Istina, sanja čovjek. Čim tjelesni organi osjete, da krv ne kola, čovječja mašta uzbuni se i kroz nju proujaju razni zvuci i maštom se nadovežu razni predmeti. U toj zabuni čovjek se razbudi i razabran sve vidi, a sam maknut ne može, dok s naporom bilo kojim tjelesnim udom silom ne makne. Čim samo prstom makne, krv zakola, a teret popusti. Eto, to je jedna bolest, a nije vištica!

 

Zagoričani (Livno)

 

Ivan Lozančić, seljak