zagoricani.com

   Povist raznih vrsta naticanja koja su vezana uz tilesnu aktivnost, kao dio opće povisti, kako u svitu tako i kod nas, proučava razvitak te specifične ljudske dilatnosti od davnina do pojave moderno organiziranog rekreativnog tilesnog vižbanja i sporta. Kako se taj razvitak odvijo kod nas (u našim selima), pokušat ću napisati u nekoliko nastavaka. Pisani dokumenata nema pa su moguće griške zbog čega vas molim da sve što mislite da nije točno ili triba nadopuniti napišete u komentarima ili napišete na moju e-majl atresu.

   Zbog načina života (ratari i stočari) sudbina je našim precima odredila da su uvik bili u pokretu pa im nije tribalo nikakvo dodatno vižbanje radi očuvanja i poboljšanja zdravlja, a nisu imali ni dovoljno slobodnog vrimena za to. Nitko u našim selima ne pamti nikakav oblik organiziranog tilesnog vižbanja i sportskog naticanja sve do 1970-i godine i osnivanja NK JEDINSTVO. Tilesno vižbanje odvijalo kroz razne vrste igara. Postojale su igre s utvrđenim pravilima i one koje su dica sama izmišljala. Najvažnije igre s utvrđenim pravilima opisali su Milan Mihaljević u tekstu „Kako smo se igrali i kako su se igrali (s) nama“  i Stipo Manđeralo u knjizi „S vidoške gradine“, a o igrama koje su dica sama kreirala pisac kaže: penjali smo se po stablima, brali divlje voće, skidali tičija jaja, pravili skloništa. Valjali smo se po zemlji, gacali po blatu, rvali se i utrkivali. Čuvali smo janjce i konje na odmoru. Jahali ih vodeći ih na vodu. Tirali smo konje u vršaju, valjali se i sakrivali u svježe ovršenoj slami na armenu i u pojati. Jedno drugom namišćali smo razne klopke; da netko padne, da zapne na nešto, da ugazi u govno ili drugu prljavštinu, da se nečega ili nekoga uplaši, da napravi neku šćetu kako bi bio odgovoran starijima.

   Zbog toga što su uvaženi profesori vrlo dobro opisali spomenute igre ja ću pokušati napisati ono što kod nji nema, a mogli bi reći da to više nisu igre nego naticanja u kojima je moguće vrlo objektivno odrediti ko je bolji. To su uglavnom ona naticanja koja su se odvijala za vrime neki slavlja; virskih blagdana ili „u kolima“ (društveno zbivanje di su se upoznavali cure i momci, susretali prijatelji, sklapala prijateljstva, te gledalo kako se tko nosi i dr.).

   Najvažnija su naticanja bila u bacanju kamena s ramena i skok u dalj s mista bez koji se nije moglo zamisliti ni jedan dernek ili kolo. Od 90-i godina prošloga stolića više se nigdi nemere vidit da se neko prigodom neke svečanosti natiče u tim aktivnostima u kojima su naši preci testirali svoje sposobnosti i u isto vrime se zabavljali. Zato je baš sada potrebno o njima nešto napisati da se ne zaboravi i da mlađarija pročita u čemu su se naticali naši stari i ko se u tome nabaška istico. Svoja saznanja napiso sam na osnovu pričanja svidoka i sudionika događanja i vlastitog sićanja. Triba naglasit da se pojedini svidoci i sudionici ne slažu i pokazuju neznatnu razliku u sićanjima i izjavama (svako o sebi i svome govori lipše nego o onom drugom).

Najbolji bacači

   Najstariji zapis o bacanju kamena s ramena koje se odvijalo na području naši sela našo sam u narodnoj pismi Mijat Tomić i Livnjani Turci u kojoj se opisuje kako se Mali Marijan zaputio, iz Vran planine u kameno Livno, ajdučkoj družini "donit praha i olova". Put ga je nanio, priko polja Borovog, na vrelo Vrbovnik di su:

"...izašle livanjske balije,

Kod vode su kolo zametnuli:

Skokom skaču, bacaju kamenom.

K njima dođe Mali Marijane,

Po turski im selam nazivaše,

Svi mu Turci selam prihvatiše,

I njima je riječ besjedio:

"Je li izun baciti kamena?"

Livnjani mu Turci govorili:

"Testir tebi, koliko ti drago!"

Oh, da vidiš Malog Marijana,

Gdje privati studena kamena,

Jednom baci, malo ne dobaci,

Drugom baci, daleko prebaci;

Mogo bi se junak ukopati,

Toliko im skoka odskočio...".

  

   Ko su bili najbolji bacači i skakači od vrimena Malog Marijana do 60-i godina prošlog stolića ne zna se, ali od tada pamtim i ja te znam da su najbolje kamena bacali: Mate Mihaljević (Klarin), Jozo Ivković (Rafin), Jozo Mihaljević (Jojica) i Iće Mihaljević (Nikin). U Potočanim dobro je baco Pepica Vidović i Vinko Mihaljević-Mišić (šumar) „kada mu naleti na livicu“. U Dobrom dobro su bacali Frano i Mićo Vidović (Svitlini). Od mlađe generacije dobri bacači bili su Milan Krišto (Kaurkin), Goran Krišto, Ivica Jakin (Klarin unuk ), a iz Dobrog braća Gale i Dane Brnići i Pavić.
   Posebno triba kao dobra bacača, koji je ujedno bijo dobar trkač i skakač udalj, spomenuti Mirku Mihaljevića (Čičin) jer je bio najbolji u ciloj župi  sve do  rata 1992. Pobidio je čak dva puta u bacanju kugle na Jezercu (turniru naše  župe)  koji se održava od 2007., a onda ga je naslidijo sin Filip koji je postigo najbolji uspih u povisti sporta u našem kraju – postao je hrvatski reprezentativac, što je san svakog dobrog Hrvata, a u čemu su od Livnjaka uspili samo braća Niko i Robert Kovač, Davor Šuker i Niko Čeko u nogometu te Ilija Vidović u kickboxingu.
   U cilom livanjskom kraju (prije Filipa) najbolje je kamena baco Branko Ivanković (Mito) iz Bile, nekoliko puta bio pobidnik na Danu kosidbe u Kupresu, i Pervan iz Vržerala.

Najbolji skakači

   Najbolji skakači udalj s mista bili su Tomiša Sušin, Jozo Ivković (Rafin), Jozo Ivković (Barišin), Pepica Vidović iz Potočana, Marcel Kartelov iz Dobrog. Od mlađi dobro je skako Željko Kažin i Mirko Čičin. Najdalje je, u cilom livanjskom kraju, s mista mogo skočit Trpimir Vrdoljak iz Orguza. Skako oko 3.50 m, te je pobiđivo na Kupresu nekoliko puta.

   Na kraju ovog nastavka triba naglasiti da su 60-te i 70-te godine bile pionirsko vrime nogometa, košarke, stolnog tenisa i odbojke. Kako se koji sport populariziro tako smo ga „otkrivali“ i njime se bavili kako smo mogli, znali i umili. Odbojku i boćanje smo „otkrili“ malo kašnje i više igrali 80-i godina:
•    nogomet (lopte kako smo to tada zvali „ajmo igrat lopte“) smo igrali na svakom mistu s kojega nas nisu tirali, a takvi je bilo malo pa smo krčili kamenjar da bi imali di igrat. Zuberi i Krište su bili u prednosti jer su imali Duboki dolac koji se nije obrađivo pa je služijo ko odlično nogometno igralište. Osnivanjem Općinske nogometne lige i u naša tri sela osnovan je zajednički NK "Jedinstvo" o čemu ćemo drugi put
•    uspisima KK Zadra, KK Jugoplastike, KK Bosne košarka je dobila na popularnosti pa smo je igrali svugdi di se moglo staviti nešto što sliči na koš. U prvo vrime to je bilo drvo liske koje smo savili u Antonića ogradu na solaru, a nogometnu loptu „vodili“ po prašnjavom putu
•    nakon veliki uspiha Šurbeka i Stipančića stolni tenis smo počeli igrati u kućama, na kuinjskim stolovima, s nekom tekom umisto reketa
•    odbojku smo igrali, kao i košarku, bez prave podloge, na putu u sri sela, s nogometnom loptom koja „lomi“ prste, ali je odbojka, za razliku od stolnog tenisa, ostala popularna sve do danas, kada ima i odbojkaška mreža i prava lopta i asfaltirana podloga
•    boćanje (balota) je postalo popularno, ne znam zbog čega, 80-i godina i svake nedilje ili neradnog dana su ga igrali svi muški od 17 do 70 godina. Godine 1993. se, zbog nesritne smrti kod Mijaljevića, više nije igralo, ali se nastavilo igrati u ostalim zaseocima sve do prošle 2013. godine. Lani i ove godine (2014.) cilo lito nisam vidijo da se iko od Ivkovića i Krišta boća. Zašto?

   Od svi navedeni naticanja i igara prema nesretnim poslidicama izgleda da su najopasnije igre „kapa-kide“ i boćanje jer su igrajući se ti igara dvojica naši suseljana poginula. Prvi je, od ozljeda koje je zadobio igrajući se „kapa-kide“, preminuo Toma Krišto u dobi od 25 godina: „Nehtijući ga u mošnje nogom pogodio Ivan Mihaljević“, a od poslidica udarca balote 1993. preminuo je Mirko Mihaljević.

   Za kraj bi napiso jednu priču koju sam čuo od Potočanaca (nije od Vidovića), a koja nam govori o snazi i sposobnosti našeg čovika koju je iskazao u stranom svitu:
   Stipan Vidović (ćaća Petrinov) je bio izrazito snažan čovik. Kao austrougarski vojnik, zajedno s Nikom Mihaljevićem, je bio u Italiji u zarobljeništvu sedam godina. Radijo je u kuini jer su tu tribali najjači vojnici koji mogu nositi kazan. Jednoč se u logoru organiziralo naticanje u rvanju. Niko (bio malo pametniji, a Stipan snažniji) reko rukovoditeljima logora da ima čovika koji sve more pobidit. Oni se samo na to nasmijali, a on doveo Stipana koji je sve „otreso“ i bio pobidnik. Možemo reći da smo tako dobili prvaka zarobljeničkog logora, di sigurno nije bilo malo zarobljenika i čuvara.

   Da bi priča mogla biti istinita pokazuje nam i druga zgoda sa Stipanom, koja svidoči koliko je bio snažan. Priča kaže da je, kad je Stipan bio u mlinu, neki čovik doveo natovarena konja u mlin pa kada se povela priča o istovaru, Stipan reko da more dić konja s tovarom. Ne znam u što su se i jesu li se kladili, ali Stipan se uvuko ispod konja i reko da mu kažu „kada sve četiri noge budu klapale“ tj. kada konja odvoji od tla. Naravno u tome je uspijo jer se ne bi pričalo do sada.